Rodonačelnik suvremene hrvatske urbane proze ispisao je kroniku zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća svoga gradad i zemlje: zabavno i malo gorko. Čovjeku koji nikada nije promijenio svoju zagrebačku adresu, onu stvarnu kao i onu literarnu, velika tranzicija i ostvarenje tisućgodišnjeg sna nadaje se kao provincijalna commedie humaine. Od sličnih zapisa Slavka Kolara i Miroslava Krleže do danas svašta se promijenilo da bi sve ostalo isto.

Emily

Tihomir Mraović u ovom romanu vodi čitatelja od mitske američke pjesnikinje Emily Dickinson do Thomasa Pynchona, od 19. stoljeća do današnje Hrvatske i uzbudljivih svjetova Londona i Amsterdama. Čini to kroz pisma od kojih jedna kao da su pisana guščjim perom, a druga, današnja, otkucana na računalu. Literarno virtouzan, autor pruža užitak ponovnog otkrivanja jednog skoro zaboravljenog pripovjedalačkog žanra, epistolarnog romana.

Tihomir Mraović(Karlovac, 1961) bavi se kazalištem, stripom, pisanjem glazbe i filmom. Objavio je knjige: Priče iz paralelnog svijeta (1994), Slaganje bika (1995), Tajna povijest 21. stoljeća (2000), Gromobran do muza 2001), Peti Beatles (2003), Vrijeme ljubavi/Pronađeno izgubljeni raj (2004), Copyright snova (2005), Lenjinov gambit (2007), Tajna stvarnost (2008), Knjiga ponovljenih sudbina (2009).

Ivan Pauletta – Corrado pripovijeda Istru druge polovice 20. stoljeća: ljude, mjesta, sudbine i dogodovštine, bilježi tradicije, poglede i načine života koji nestaju i one koje je donijela suvremenost, sentimentalno pripovijeda prijelomne trenutke u osobnim životima i životima zajednica. No, podjednako Pauletta Corrado pripovijeda i predmete i prirodu svoga zavičaja: kuće, brodove, seoska imanja, brežuljke, magle, vjetrove, tlo i more.

Od istog autora u izdanju Durieuxa izašle su knjige Bjegunci (2005.) i Premantura (2007.)

Iz tiska je upravo izašao novi broj časopisa Fantom slobode (2-2009). Na dvjesto strana teksta redom se nalaze vrsni autori i umjetnici.

Prvi od njih, Tomislav Čadež, novinar, kazališni kritičar, svoju je književnu karijeru započeo je kao pjesnik, a tako ju želi i završiti. U ovom broju časopisa donosimo njegove nove pjesme, pjesme o hrvatskim gradovima i gradićima iz perspektive (anti)turističkog vodiča, kritičara naše svakodnevice. Cilj Tomislava Čadeža jest biti sve samo ne “dosadan i pretenciozan”, pa navodi kako je za dobru književnost, ili barem onu vrstu kojom se on bavi, potrebno bez zadrške živjeti život, a ne pozirati i imitirati.

Sljedeći tekst pod nazivom Kuća u Istri priča je Ivana Paulette, istarskog književnika (ali i političara, osnivača Istarske demokratske stranke), koja nas vodi u neka druga vremena. Detaljnim opisom istarskog sela, njegovih običaja i navika, približava nam život kakav je nekad bio, težeći očuvanju tradicije i u vremenima koja dolaze.

Gábor Demszky, mađarski političar, pravnik i sociolog, 1990. godine postaje gradonačelnik Budimpešte i na taj položaj je izabran i u sljedeća četiri mandata. Godine 2008. nakladnička kuća Noran-Kiadó objavljuje njegovu knjigu Istočni raj, iz koje odlomak objavljujemo u ovom broju Fantoma slobode. Gábor Demszky se, kako navodi Xenia Detoni koja je izabrala, prevela s mađarskog i bilješkom popratila ovaj tekst: “ne ustručava se objaviti obiteljsku kroniku u kojoj se već na prvim stranicama razotkriva ona, u njegovoj domovini ne pretjerano omiljena, činjenica da mu se obitelj tek sredinom 20. stoljeća skrasila u Mađarskoj. Također, Demszky — iako perjanica liberalne stranke od njezina osnutka — u većini građe bez kompleksa prikazuje političku, crveno obojanu, stvarnost svojih roditelja i djedova. Unatoč javnim negodovanjima, pa čak i otvorenim prijetnjama vrlo glasnih desničarskih medija, on svoju knjigu predstavlja u, tako reći, svim službenim ili privatnim programima posjeta i, dakako, riskira da izvješća više govore o okolnostima i neslaganju s njegovom političkom opcijom, nego o samom djelu...”.

Philippe Videlier, povjesničar u CNRS-u i pisac, specijalizirao se za socijalne pokrete i popularnu kulturu. Istražujući u New Yorku, Harvardu i Londonu, kao i Ženevi, Madridu, Lisabonu i Rimu, slijedio je trag odmetnika koji su izbjegli žestoke represije nakon Pariške komune, napuštajući zemlju s nadom u pravedniji svijet. Iz knjige Bakunjinov vrt donosimo dvije priče: Bakunjinov vrt i Prorokova brada, koje je s francuskoga preveo Yves—Alexandre Tripković.

Ödön von Horváth,austrijski književnik, dramatičar i pripovjedač s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskog režima za sebe je rekao: “Rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Imam mađarsku putovnicu, ali zavičaj mi je nepoznat. Ja sam tipična staroaustrijsko-mađarska mješavina mađarskog, hrvatskog, njemačkog, češkog… Ime mi je mađarsko, materinski jezik njemački. Daleko najbolje govorim njemački, pišem još samo na njemačkom, dakle pripadam njemačkom kulturnom krugu, njemačkom narodu. No, nacionalistički krivotvoren pojam domovine svakako mi je stran… Dakle, kako sam već rekao, nemam zavičaja i ne patim zbog toga, nego se radujem vlastitoj nezavičajnosti jer me oslobađa nepotrebne sentimentalnosti.”

Pučki komad Talijanska noć (1931.), u prijevodu Nenada Popovića, je farsa koja prikazuje sukob između lijeve i desne struje društvenih klubova u bavarskom selu.

I na kraju, obimni likovni prilog Igora Grubića, umjetnika koji je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a recentni projekt “366 rituala oslobađanja”, koji je okosnica ovog priloga časopisu, je niz mikropolitičkih akcija i intervencija koje je izvodio gotovo svakodnevno tijekom 2008. i2009. godine. Sam autor kaže: “Premda fotografije pojedinih akcija ne djeluju uznemirujuće, često su izazivale potpuno suprotne, burne, reakcije u javnosti: od uzvika pohvala i podrške do gađanja jajima i fizičkih prijetnji. Reagirali su svećenici, policija, pozivani su redari; fotografi koji su trebali asistirati odustajali su od projekta. Reakcije građana su me podsjetile na film Goli u sedlu iz šezdesetih godina. Slične situacije su se događale i kod nas sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su hipiji i pankeri bili premlaćivani. Svaki put mi se javljalo jednostavno pitanje zašto ljudi tako žestoko reagiraju na one koji su drugačiji ili imaju različito mišljenje...”.

Iz tiska je upravo izašao novi broj časopisa Fantom slobode (2-2009). Na dvjesto strana teksta redom se nalaze vrsni autori i umjetnici.

Prvi od njih, Tomislav Čadež, novinar, kazališni kritičar, svoju je književnu karijeru započeo je kao pjesnik, a tako ju želi i završiti. U ovom broju časopisa donosimo njegove nove pjesme, pjesme o hrvatskim gradovima i gradićima iz perspektive (anti)turističkog vodiča, kritičara naše svakodnevice. Cilj Tomislava Čadeža jest biti sve samo ne “dosadan i pretenciozan”, pa navodi kako je za dobru književnost, ili barem onu vrstu kojom se on bavi, potrebno bez zadrške živjeti život, a ne pozirati i imitirati.

Sljedeći tekst pod nazivom Kuća u Istri priča je Ivana Paulette, istarskog književnika (ali i političara, osnivača Istarske demokratske stranke), koja nas vodi u neka druga vremena. Detaljnim opisom istarskog sela, njegovih običaja i navika, približava nam život kakav je nekad bio, težeći očuvanju tradicije i u vremenima koja dolaze.

Gábor Demszky, mađarski političar, pravnik i sociolog, 1990. godine postaje gradonačelnik Budimpešte i na taj položaj je izabran i u sljedeća četiri mandata. Godine 2008. nakladnička kuća Noran-Kiadó objavljuje njegovu knjigu Istočni raj, iz koje odlomak objavljujemo u ovom broju Fantoma slobode. Gábor Demszky se, kako navodi Xenia Detoni koja je izabrala, prevela s mađarskog i bilješkom popratila ovaj tekst: “ne ustručava se objaviti obiteljsku kroniku u kojoj se već na prvim stranicama razotkriva ona, u njegovoj domovini ne pretjerano omiljena, činjenica da mu se obitelj tek sredinom 20. stoljeća skrasila u Mađarskoj. Također, Demszky — iako perjanica liberalne stranke od njezina osnutka — u većini građe bez kompleksa prikazuje političku, crveno obojanu, stvarnost svojih roditelja i djedova. Unatoč javnim negodovanjima, pa čak i otvorenim prijetnjama vrlo glasnih desničarskih medija, on svoju knjigu predstavlja u, tako reći, svim službenim ili privatnim programima posjeta i, dakako, riskira da izvješća više govore o okolnostima i neslaganju s njegovom političkom opcijom, nego o samom djelu...”.

Philippe Videlier, povjesničar u CNRS-u i pisac, specijalizirao se za socijalne pokrete i popularnu kulturu. Istražujući u New Yorku, Harvardu i Londonu, kao i Ženevi, Madridu, Lisabonu i Rimu, slijedio je trag odmetnika koji su izbjegli žestoke represije nakon Pariške komune, napuštajući zemlju s nadom u pravedniji svijet. Iz knjige Bakunjinov vrt donosimo dvije priče: Bakunjinov vrt i Prorokova brada, koje je s francuskoga preveo Yves—Alexandre Tripković.

Ödön von Horváth,austrijski književnik, dramatičar i pripovjedač s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskog režima za sebe je rekao: “Rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Imam mađarsku putovnicu, ali zavičaj mi je nepoznat. Ja sam tipična staroaustrijsko-mađarska mješavina mađarskog, hrvatskog, njemačkog, češkog… Ime mi je mađarsko, materinski jezik njemački. Daleko najbolje govorim njemački, pišem još samo na njemačkom, dakle pripadam njemačkom kulturnom krugu, njemačkom narodu. No, nacionalistički krivotvoren pojam domovine svakako mi je stran… Dakle, kako sam već rekao, nemam zavičaja i ne patim zbog toga, nego se radujem vlastitoj nezavičajnosti jer me oslobađa nepotrebne sentimentalnosti.”

Pučki komad Talijanska noć (1931.), u prijevodu Nenada Popovića, je farsa koja prikazuje sukob između lijeve i desne struje društvenih klubova u bavarskom selu.

I na kraju, obimni likovni prilog Igora Grubića, umjetnika koji je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a recentni projekt “366 rituala oslobađanja”, koji je okosnica ovog priloga časopisu, je niz mikropolitičkih akcija i intervencija koje je izvodio gotovo svakodnevno tijekom 2008. i2009. godine. Sam autor kaže: “Premda fotografije pojedinih akcija ne djeluju uznemirujuće, često su izazivale potpuno suprotne, burne, reakcije u javnosti: od uzvika pohvala i podrške do gađanja jajima i fizičkih prijetnji. Reagirali su svećenici, policija, pozivani su redari; fotografi koji su trebali asistirati odustajali su od projekta. Reakcije građana su me podsjetile na film Goli u sedlu iz šezdesetih godina. Slične situacije su se događale i kod nas sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su hipiji i pankeri bili premlaćivani. Svaki put mi se javljalo jednostavno pitanje zašto ljudi tako žestoko reagiraju na one koji su drugačiji ili imaju različito mišljenje...”.

Višegodišnja upornost s pokrićem u prikupljanju prisjećanja i razmišljanja o višestrukoj legendi ― igraču NK Dinama i nezaobilaznom vlasniku kultnog kafića Charlie u središtu Zagreba ― Mirku Čarliju Braunu, omogućila je Luki Tripkoviću, novinaru i autoru cijele jedne male biblioteke političkih i sportskih, što će reći društvenih svjedočanstava (Vremenske zone, Hrvatski testament, Tebi, Zagrebe, govorim, Neponovljivi Dražan Jerković, Zašto volim nogomet, Football Connexion), ostvarenje knjige Čarli ― Život koji traje. Na tragu dosadašnjih publicističkih izazova, Tripković još jednom dokazuje umijeće okupljanja onih glasova koji će o odabranoj temi znati izreći najbitnije. Stoga i to impresivno višeglasje u slučaju Mirka Brauna, popularnog Čarlija.

Bez nadglasavanja, uz nemalo humora i opće dobrohotne blagosti, četrdestak se istaknutih imena hrvatskoga društvenog života na oko dvije stotine stranica sad anegdotom, svjedočanstvom iz prve ruke, sad vicem ili malim traktatom raspričalo o čovjeku koji je za one što su ga poznavali bio sinonim gostoljubivosti i veseljem zalivenog raspoloženja. Onima pak koji će ga upoznavati listajući stranice ove monografije, koja donosi i seriju nikada objavljenih fotografija iz obiteljskog albuma, kako će se divu iz srca Zagreba poput hologramske snimke obrisi sve jasnije nazirati, dat će naslutiti osobu za koju bi voljeli da su je i uživo upoznali. I s kojom bi potom poželjeli prevaliti i dio puta.

Spominjući se Čarlija, među tekstovima koji slave danas sve odsutniji pogled duha dobrote, dvojica će se autora u naslovima svojih prisjećanja beskompromisno odlučiti za imenicu — idol. A netko je (strpljenje, već će nam se razotkriti) zaželio i svojevrstan Čarlijev kip slobode. Idolopoklonstvo? Kaj god!

Monografija Luke Tripkovića Čarli — Život koji traje prizvala je dobri duh Čarlijev. A protagonist mu se snagom duhovne teleportacije s veseljem i odazvao.

Iz tiska je upravo izašao novi broj časopisa Fantom slobode (2-2009). Na dvjesto strana teksta redom se nalaze vrsni autori i umjetnici.

Prvi od njih, Tomislav Čadež, novinar, kazališni kritičar, svoju je književnu karijeru započeo je kao pjesnik, a tako ju želi i završiti. U ovom broju časopisa donosimo njegove nove pjesme, pjesme o hrvatskim gradovima i gradićima iz perspektive (anti)turističkog vodiča, kritičara naše svakodnevice. Cilj Tomislava Čadeža jest biti sve samo ne “dosadan i pretenciozan”, pa navodi kako je za dobru književnost, ili barem onu vrstu kojom se on bavi, potrebno bez zadrške živjeti život, a ne pozirati i imitirati.

Sljedeći tekst pod nazivom Kuća u Istri priča je Ivana Paulette, istarskog književnika (ali i političara, osnivača Istarske demokratske stranke), koja nas vodi u neka druga vremena. Detaljnim opisom istarskog sela, njegovih običaja i navika, približava nam život kakav je nekad bio, težeći očuvanju tradicije i u vremenima koja dolaze.

Gábor Demszky, mađarski političar, pravnik i sociolog, 1990. godine postaje gradonačelnik Budimpešte i na taj položaj je izabran i u sljedeća četiri mandata. Godine 2008. nakladnička kuća Noran-Kiadó objavljuje njegovu knjigu Istočni raj, iz koje odlomak objavljujemo u ovom broju Fantoma slobode. Gábor Demszky se, kako navodi Xenia Detoni koja je izabrala, prevela s mađarskog i bilješkom popratila ovaj tekst: “ne ustručava se objaviti obiteljsku kroniku u kojoj se već na prvim stranicama razotkriva ona, u njegovoj domovini ne pretjerano omiljena, činjenica da mu se obitelj tek sredinom 20. stoljeća skrasila u Mađarskoj. Također, Demszky — iako perjanica liberalne stranke od njezina osnutka — u većini građe bez kompleksa prikazuje političku, crveno obojanu, stvarnost svojih roditelja i djedova. Unatoč javnim negodovanjima, pa čak i otvorenim prijetnjama vrlo glasnih desničarskih medija, on svoju knjigu predstavlja u, tako reći, svim službenim ili privatnim programima posjeta i, dakako, riskira da izvješća više govore o okolnostima i neslaganju s njegovom političkom opcijom, nego o samom djelu...”.

Philippe Videlier, povjesničar u CNRS-u i pisac, specijalizirao se za socijalne pokrete i popularnu kulturu. Istražujući u New Yorku, Harvardu i Londonu, kao i Ženevi, Madridu, Lisabonu i Rimu, slijedio je trag odmetnika koji su izbjegli žestoke represije nakon Pariške komune, napuštajući zemlju s nadom u pravedniji svijet. Iz knjige Bakunjinov vrt donosimo dvije priče: Bakunjinov vrt i Prorokova brada, koje je s francuskoga preveo Yves—Alexandre Tripković.

Ödön von Horváth,austrijski književnik, dramatičar i pripovjedač s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskog režima za sebe je rekao: “Rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Imam mađarsku putovnicu, ali zavičaj mi je nepoznat. Ja sam tipična staroaustrijsko-mađarska mješavina mađarskog, hrvatskog, njemačkog, češkog… Ime mi je mađarsko, materinski jezik njemački. Daleko najbolje govorim njemački, pišem još samo na njemačkom, dakle pripadam njemačkom kulturnom krugu, njemačkom narodu. No, nacionalistički krivotvoren pojam domovine svakako mi je stran… Dakle, kako sam već rekao, nemam zavičaja i ne patim zbog toga, nego se radujem vlastitoj nezavičajnosti jer me oslobađa nepotrebne sentimentalnosti.”

Pučki komad Talijanska noć (1931.), u prijevodu Nenada Popovića, je farsa koja prikazuje sukob između lijeve i desne struje društvenih klubova u bavarskom selu.

I na kraju, obimni likovni prilog Igora Grubića, umjetnika koji je izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a recentni projekt “366 rituala oslobađanja”, koji je okosnica ovog priloga časopisu, je niz mikropolitičkih akcija i intervencija koje je izvodio gotovo svakodnevno tijekom 2008. i2009. godine. Sam autor kaže: “Premda fotografije pojedinih akcija ne djeluju uznemirujuće, često su izazivale potpuno suprotne, burne, reakcije u javnosti: od uzvika pohvala i podrške do gađanja jajima i fizičkih prijetnji. Reagirali su svećenici, policija, pozivani su redari; fotografi koji su trebali asistirati odustajali su od projekta. Reakcije građana su me podsjetile na film Goli u sedlu iz šezdesetih godina. Slične situacije su se događale i kod nas sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada su hipiji i pankeri bili premlaćivani. Svaki put mi se javljalo jednostavno pitanje zašto ljudi tako žestoko reagiraju na one koji su drugačiji ili imaju različito mišljenje...”.

Ova knjiga posvećena je gotovo u cjelini hrvatskoj književnosti i umjetnosti ili pak onim pojavama s kojima je hrvatska kultura stajala u neposrednom odnosu. Nastavak je to autorovih intermedijalnih istraživanja kojima se bavi već više godina, pa neki prilozi nisu drugo nego razrada već započetoga ili nova osvjetljenja tema koje je autor već bio dodirnuo. Opseg je knjige odlučio da »ruske« teme ostanu za sada izvan ovog okvira: bit će jamačno prilike da se i njih predoči hrvatskoj javnosti u punijem opsegu. O »kroatocentričnoj« orijentaciji knjige odlučila su ratna zbivanja: veći broj stranica knjige zapremili su prilozi koji su nastajali počevši od godine 1991., dakle prve ratne godine trećeg (za Hrvatsku) rata. Čitatelj će primijetiti da je to utjecalo i na one priloge koji nisu pisani s neposrednom nakanom: miris paljevina i prah ruševina ne mogu se prikriti ni kada pišemo o nečemu što s ratom nema neposredne veze. Neke od priloga koji su neposredno vezani za ratna zbivanja, autor je pisao za strani auditorij. Čitatelj će oprostiti što će u njima naći svima nama poznate podatke, već zato što je danas svakome u nas jasno koliko se malo o hrvatskoj kulturnoj povijesti danas izvan granica naše Republike zna; uostalom ni mi nismo od neznanja pošteđeni. Katkad se moramo vraćati onome što nam se činilo za svagda zadano.

Aleksandar Flaker rođen je 1924. u Białystoku u Poljskoj.
Završio je Filozofski fakultet i doktorirao u Zagrebu.
Radio je kao redovni sveučilišni profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Gostujući profesor bio je na Yale University (SAD), te na sveučilištima u Amsterdamu, Münchenu, Grazu, Beču, Innsbrucku, Göttingenu i Peruggi. Književni je teoretičar i povjesničar, esejist i prevoditelj.

Iz tiska je napokon izašla dugo najavljivana knjiga Filipa Šovagovića

Život je gluh

»Već sam i prije 23 h jednom prošao pored Gvaša, ali, ispostavilo se kasnije, bilo je dobro što nisam ušao, možda si i bila tamo, ali vjerojatno ipak ne... Sada si bila tamo, naravno, došao sam zbog tebe, to je bitno za priču, ali, morao sam imati neke druge, izmišljene razloge da prikriju stvarne namjere, morao sam kao s nekim komentirati snove, to je bio taj alibi, nije se dalo na brzinu smisliti ništa bolje... Iako posve nebitno, glavnom liku iz sna to će biti drago, sasvim sigurno. Bil je kriterij da se smjestim što dalje od tebe, da ne ispadne kao da ja nekaj kojim slučajem nedajbože želim, sjećam se dobro – odbijen sam bezočno već jednom prije pet godina, kao, bil sam prestar, al kajsad, sad sam još stariji, još i više nego tada, morao sam znat da su šanse na nuli, još manje nego tada, ali bacio sam se naglavce.« (Iz knjige)

Filip Šovagović rođen je u Zagrebu 1966. godine. Apsolvirao je studij glume i televizijske i filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Radi kao kazališni, tv i filmski glumac, kao novinski kolumnist te kao filmski, kazališni, video i internet redatelj, scenarist i producent. Objavljuje kazališne i radijske drame. Filmskom, tv i internet produkcijom profesionalno se bavi od 2006.g. Živi u Zagrebu.

Drame: Zvonimir Zajc (1994), Hrvatski radio. Cigla (1999) , RTV Eurovision Grand Prix 2001; nagrada Udruženja dramskih umjetnika 1999. Ptičice (2001), Festivali (2003), Jazz, 2004. Drame su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, slovački, francuski, španjolski, maharaštra, a postavljane u Splitu, Sarajevu, Zagrebu, Subotici, Županji , Beču, Osnabrücku, Konstanzu, Bonnu, Santiago de Chileu i Bombayu.

Filmovi: Autor je (scenarist i redatelj) dugometražnog igranog filma filmaovi 2005 (scenarij, režija) Pušća Bistra (2005). 2006-2007. bio je producent i autor dvadesetak kratkih filmova za www. T- portal, max zona, među kojima: Putnici potonulog broda, Žena popularnog pokojnika, i Nemoj snimat.

Autor fotografije na naslovnici knjige: Stanko Abadžić

Sadržaj

Aleksandar Flaker: Miles Gloriosus / Uvertira / Itinerarium 1. / Itinerarium 2. / Istarska suita / U Karlovačkom području / U Glavnom štabu Hrvatske / Post scriptum

Vesna Tušek The Night of Iguana / Wetterkogler / 1985.

Tri mala komada PERO KVESIĆ: Skica za roman

YVES—ALEXANDRE TRIPKOVIĆ: Pariški transkripti / Revolucija na trgu Blanche

OGNJEN SPAHIĆ: Na pogrešnom mjestu

Boris Lazić Problem iščezavanja / Autoreferencijalnost i pastiš u službi blistave naracije: Smuđin Hommage Van Gogu / Lakoća stvaranja kao lakoća disanja (grafičko umeće Aleksandra Sotirovskog) / Soft & correct (sex) if you please / Večiti far niente Paje Patka / Romandžija

Povodom izbora Baracka Obame

PHILIPPE VIDELIER: Za predsjednicu Sjedinjenih Država

Vesna Tušek 2

Dubravka Crnojević—Carić

Gluma i identitet

Ovo se djelo laća iznimno važne teatrološke teme koja je dosad doživjela vrlo rijetke znanstvene obrade i u međunarodnom, a kamoli u domaćem okviru. U tom smislu važnost objavljivanja ovoga rukopisa u nas bilo bi teško precijeniti. Njegova izvorna teza – gluma je granični fenomen koji spaja/razdvaja polove temeljnih opreka našeg života – dosljedno se razvija kroz multidisciplinarnu, »prizmatičnu« alteraciju perspektiva. Uslijed tako širokog problemskog i metodološkog zahvata djelo se ne zadržava u usko teatrološkom okviru, već ga prekoračuje u raznim smjerovima. Njegov problem se tako otvara odnosom kazališta i društva, nastavlja se elaborirati odnosom tijela i uma (svijesti), pa se zatim istraživanju podvrgavaju opreke iznutra—izvana, jezično—izvanjezično (riječ—dah), svjesno—nesvjesno, subjekt—objekt, scena—svakodnevica, svijet kulture (drama) – svijet života (izvedba), teorija—praksa i sl. Osim što je teorijski i metodološki prilagođen međunarodnom stanju istraživanja, takav je elastični pristup osobito primjeren predmetu koji je poput glume upućen na stalnu alteraciju. Djelo je svojom temom namijenjeno prije svega kazališnim stručnjacima, ali svojim implikacijama zadire u različite discipline i može zainteresirati i širu intelektualnu javnost. Ono u našoj sredini ima pionirski karakter otvarajući nadasve važnu, a zapostavljenu problematiku na sjecištu različitih »interesnih zona«. Vladimir Biti, Filozofski fakultet Sveučili{ta u Zagrebu

Knjiga Dubravke Crnojević–Carić za naše knjižno tržište nadopunjuje slijepu pjegu o iznimno bitnoj teatrološkoj temi – fenomenologiji glume iz pera domaćega znanstvenika, odnosno, u konkretnom slučaju – vrsne teatrologinje i kazališne praktičarke (glumice i redateljice), kojom je podastrla vrijedan suodnos teorije i prakse o fenomenu glumačkoga čina... Osnovni je provodni motiv ove knjige gluma kao melankolija te stoga nije začudno da se već u prvom poglavlju Pozicija glumca u društvu susrećemo s određenjem glume kao opčinjenosti tugom, nostalgijom, gdje se glumački čin promatra i kao jedna od mogućnosti oslobađanja (od) traume... Nadalje, pored melankolije autorica pripisuje glumcu i stanje privremenoga ludila kao transcendentalnoga iskustva, koje se dakako može kontrolirati, što znači da se glumac nalazi na stalnoj šetnici po modalitetima svijesti, a pritom, za razliku od drugih praktičara umjetnosti, prolazi kroz navedene modalitete na organski, na »najintimniji« način, istovremeno, kako ističe autorica, prezentirajući ih neposredno i javno drugima. Suzana Marjanić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

DUBRAVKA CRNOJEVIĆ—CARIĆ (1961). Diplomirala je studij glume na Akademiji za kazalište, film i TV Sveučilišta u Zagrebu, (u klasi prof. Joška Juvančića) a na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1989.) studij hrvatskog jezika i književnosti. Magistrirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. N Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu bila niz godina asistenticom na predmetu Gluma, a potom predaje Književnost. 2006. postaje stalnom zaposlenicom na odsjeku Dramaturgija, s predmetom Povijest drame i kazališta. Predavačicaje na Ženskim studijima u Zagrebu (kolegij Gluma i @Chr(39)@vječno žensko@Chr(39)@). Bila je sudionicom u dva znanstvena projekta (Znakovipovijesti u Hrvatskoj, te Granice drugoga: Identitet i razlika) a znanstvene radove, esje i članke objavljuje u časopisima Umjetnosti riječi, Frakcija, Glumište, Kazalište Republici i Književnoj republici
U stalnom je glumačkom angažmanu bila od 1985. do 1992. godine prvo u HNK u Osijeku, a potom u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, odigravši šezdesetak velikih i glavnih uloga; radila je i na filmu, televiziji i radiju. Dobitnica je nekoliko nagrada za umjetnički rad (područje glume, ali i režije).

Branko Polić

Pariz u srcu studenta

U središtu ove najnovije knjige autobiografskih zapisa Branka Polića nalaze se njegove pariške godine studija. One su uslijedile nakon nasilno prekinutog školovanja, internacije i spasa u partizanskim jedinicima, opisanih u prethodna dva sveska. Ovdje Polić pripovjeda do sada uglavnom nepoznatu priču o sudbini prve poratne grupe jugoslavenskih studenata u Parizu te o svom euforičnom susretu s velikim svijetom Sorbone, najpoznatijim svjetskih opernim i kazališnim kućama i koncertnim dvorana, o prijateljstvima s Francuzima i studentima iz cijelog svijeta koji su se nakon 2. svjetskog rata stekli u oslobođenom Parizu. S nekima od njih prijateljstava će ga vezati do današnjih dana. Istodobno, autor donosi i sliku mladih ljudi koji su te studijske godine provodili i između izazova slobode i političke kontrole koja se nad njima nastojala provoditi, o dvojbama ostati ili vratiti se.

S ovom trećom knjigom Polićev autobiografsko-spisalački pothvat pretvorio se u veliku fresku vremena. Svojom akribičnošću, osobnim tonom i pogledom, otvorenošću i ironičnom distancom on je u hrvatskoj književnosti jedinstven.

Do sada izašli svesci:

Vjetrenjasta klepsidra: 1924-1942. (Durieux 2004)

Imao sam sreće: 1942-1945. (Durieux 2006)

Tomislav Čadež

Gospodar Karlovca

Pjesme Tomislava Čadeža daleko su od lirskog. U ovoj knjizi on je opori suvremenik, ironični autobiograf, pametni čitač i ranjivi svjedok, uvjerljivi, skoro naturalistički pripovjedač ali i slikar bogatih egzotičnih pejzaža. Ova precizno i disciplinirano komponirana zbirka tako je politička je koliko i krajnje privatna, javna i iskrena, moderna i starinska. Osobito u dugim, pripovjednim i filozofskim pjesmama Čadež koresponidra s onim ponajboljim u suvremenoj svjetskoj poeziji i poetskoj prozi jednog Brucea Chatwina ili W.G. Sebalda.

Nicholas de Lange: Judaizam

Judaizam je najstarija velika monoteistička religija Zapada. Stjecajem mahom tragičnih povijesnih okolnosti o njoj se zna vrlo malo. Ova knjiga judaizam predstavlja polazeći od njega samog, ali je istodobno vrlo razložan i pouzdan uvod i priručnik za svakoga tko se zanima kako za povijesne tako i za suvremene, vrlo žive i raznolike oblike židovskog vjerskog života.

Nicholas de Lange predaje rabinizam na sveučilištu u Cambridgeu. Autor je više knjiga, među kojima su Židovska književnost u razdoblju helenizma i Atlas židovskog svijeta; prevodio je na engleski Amosa Oza. Od 1973. godine i sam je rabin.

Nicol Ljubić

Zavičajni roman

ili kako je moj otac postao Nijemac

Ovo je priča o mladom autoelektričaru Dragi Ljubiću koji napušta Zagreb, svoj rodni grad, kako bi slobodu i sreću potražio u tuđini. Njegova odiseja ga vodi u svijet francuskog jet-seta, zagrljaje barem triju žena u putovanje širom svijeta kao tehničara Lufthanse, sve dok se ne smiri u predgrađu jednog njemačkog grada. Istovremeno se radi i o priči nagrađivanog novinara Nicola Ljubića koji zajedno sa svojim ocem, nakon gotovo pedeset godina, traga za korijenima svoje obitelji te ponovno posjećuje sve iseljeničke stanice. Možemo govoriti i o priči jednog kontinenta, nostalgičnom pogledu na staru Europu i čarobnoj priči o gostoljubivosti, prijateljstvu i ljubavi.

"Ova knjiga je od dvostrukog značaja jer se radi o dirljivoj priči o odnosu između oca i sina kao i o priči uspješne integracije koja po riječima Ljubića juniora ne mora uključivati imigrantske testove, Leitkulturu ili prisilno čitanje lektire poput Goethea.“
Die Welt

Nicol Ljubić rođen je 1971. godine. Kao sin avio-inženjera u Lufthansi odrastao je u Grčkoj, Švedskoj i Rusiji. Živi u Berlinu te piše za različite njemačke novine i časopise, između ostalog za Stern, Zeit, Tagesspiegel, Merian, Geo Saison i Brigitte. 2004. mu je kod izdavačke kuće DVA izašla knjiga Genosse Nachwuchs za koju mu je uručena Theodor Wolff nagrada.

Iz tiska je upravo izašla knjiga

Mirko Mirković: Što može pisac na ovoj velikoj pozornici luđaka?

Eseji, članci i javne intervencije Mirka Mirkovića ovdje se prvi puta objavljuju objedinjeni u knjigu. Dokumentiraju profil i teme jednog angažiranog književnika i intelektualca koji se kroz sva dramatična vremena 20. stoljeća hrabro i lično javljao za riječ braneći slobodu mišljenja i otvorenu javnu raspravu. Sabrani, njegovi tekstovi ilustriraju što može biti moralna pozicija jednog hrvatskog književnika i europskog intelektualca. Ujedno su velika kronologija koja priziva u pamćenje mnoge bitke koje su se u Hrvatskoj za Mirkovićevog života vodile za slobodu i dostojanstvo pisane riječi, od Krležinih vremena do Feral Tribunea.

Mirko Mirković (1913.) radio je kao urednik u listu Vjesnik i Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. U drugom svjetskom ratu preživio je deportaciju u Njemačku a u doba Titove Jugoslavije bio je politički kažnjenik na Golom otoku. Veliki ugled stekao je kao dugogodišnji predsjednik Komiteta za pisce u zatvoru hrvatskog PEN-a. Živi u Zagrebu.